Menu
Slogan

A+ A A-

Zarobljeni

  • Autor Pan radio

„Nemam izbora, ćutim i trpim, moram.“ Koliko smo puta to čuli: na ulici, u kafani, na autobuskoj stanici? I ko izgovara ove riječi? Beskućnici? Prosjaci? Žrtve ratne torture? Ne. To su riječi koje svakodnevno ponavljaju hiljade radnika i radnica u Republici Srpskoj.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

 

Nezaposleni im, vjerovatno, zavide. Mnogima, pogotovo sada, u doba korona krize, posao i redovna plata zvuči kao rešenje svih problema, makar ta plata bila dvjestotinak evra. Još ako to nije rad na crno, nego „stalni posao“, kud ćeš većeg blagostanja!

Ali, među srećnicima koji imaju „stalni posao“, hiljade je radnika kojima je gorak svaki pošteno zarađeni zalogaj i kao tamnica težak svaki radni dan. Iscrpljujući, prekovremeni rad, koji najčešće nije plaćen, uvrede, seksualno uznemiravanje, obaveze da uz redovni posao gazdi pospremaju kuću i imanje, da nakon odrađene smjene dolaze na proslave i dive se moćnicima, iako bi radije bili sa svojom porodicom, da na izborima glasaju kako šef kaže, inače…

Nije tako samo „kod privatnika“. Neke od ovih pojava viđene su u javnom sektoru. Direktorske pozicije su partijski plijen, pa neki direktori, u skladu s tim, i zaposlene tretiraju kao svoju poslugu.

I kod privatnika i kod države mnogi radnici trpe, ćutke i pognute glave. Ko progovri zna se, slijedi mu ona čuvena: „Kome se ne sviđa, tamo su mu vrata, takvih ima na ulici koliko hoćeš!“

Eksploatisani radnici su, kako se to formalno kaže, u riziku od modernog ropstva i potencijalne su žrtve trgovine ljudima. U stvarnom životu to znači da su zarobljeni, jer moraju, po cijenu života i časti, imati vreću brašna u špajzu, moraju hraniti djecu i plaćati kredit, moraju starim roditeljima kuputi drva da se ogriju i lijekove koji ne ide na recept.

Radnička klasa ovdašnja odavno je izgubila vjeru u pravdu i odrekla se slobode zarad golog opstanka, pa bježi u inostranstvo, ali tamo ih vrebaju prevejani „dobročinitelji“. Najčešće u liku snalažljivog zemljaka, oni ih, očas posla, uhvate u mrežu rada na crno, za stan, hranu i nekoliko stotina evra, koje će, Vestern junionom, poslati svojima kući.

Godine drila u domovini, naučile su ih da, pogotovo u tuđini, gdje ne znaju ni ljude ni jezik, vjeruju lažnim obećanjima i čekaju da se „nešto sredi“. I tako im, u pečalbi i ropstvu, i život prođe…

I sve to za bolje sutra svoje djece.

/Milkica Milojević, SrpskaInfo/

Napišite komentar, jer Vaše mišljenje je važno!