Menu
Mare

Minhenski park usred Glavičica

  • Autor Marija

Svega nekoliko metara od magistralnog puta Bijeljina – Zvornik, Duboki potok, kako ga mještani Glavičica nazvaše, sakrio je prelijepo izletište, životno djelo vrijednog Milana Radića.

Izletište se nalazi sa desne strane puta, na izlazu iz sela Glavičice. Nije obilježeno putokazom, ali na upit svakog mještanina, dobićete jasna uputstva.

Spuštajući se sa glavnog puta na sporedni, stigli smo do kamenog prelaza preko potoka, „ćuprije“ koja se uređenom stazom lagano uvukla u šumu. Buka sa asfalta je nestala, a u daljini se čuo samo dobošar šume – djetlić.

Zatekli smo našeg domaćina u hladu mirne šume, sa ašovom i budakom, kojima je pravio prohod potočiću. Sedamdesetotrogodišnji Milan Radić se u svoj rodni kraj Glavičice vratio 2009. godine iz tuđine, kako kaže.


- Četrdeset godina sam radio u tuđoj zemlji, u Saveznoj Republici Njemačkoj. Vratio sam se željan ljubavi prema mom rodnom kraju. Svaki dan sam ovdje, nema dana kada nisam.

Obilježene pješačke staze su se nazirale već iz daljine. Potok je premošćen, čak, osam puta, drvenim mostićima, takođe, ručno urađenim. Pješačka staza, koja se pruža kroz šumu, dugačka je jedan kilometar i izlazi na put Glavičice – Tavna. Izletište je od manastira Tavna udaljeno desetak kilometara, pa pruža mogućnost svakom izletniku i zaljubljeniku prirode, da svoju šetnju nastavi dalje.

Naš domaćin kaže da su svi radovi u šumi urađeni ašovom, budakom i grabljama. Sve je urađeno ručno, radom i trudom, a ponajviše željom da se napravi nešto što će neki drugi Milan Radić, kako kaže naš domaćin, nastaviti. Ideju je dobio posmatrajući ono što su drugi radili u „tuđini.“ Poznati minhenski park, Vestpark, je bio vodilja životnog projekta Radića.

- Na tabli, pri ulasku u Vestpark, piše ko su graditelji parka, a piše i da je park koštao više od četiri miliona maraka. Ako se pitate gdje su ta četiri miliona maraka u parku, oni su u vještačkim brdima. Gradili su brda, da bi dobili ova brda, naša brda. Nas je priroda nagradila time. Ako mene pitate, više od dva miliona maraka je u ovim brdima, u ovoj šumi. Postalo nam je sve tuđe bolje, a mi se sami ne trudimo da imamo svoje bolje.

Izletište je nazvano „Park Sveti Stefan“, a gradi se punih 12 godina. Izletnici mogu da uživaju u šetnji kroz šumu ili u odmoru ispod ljetnikovca, pokrivenog šindrom, uz koji je naslonjen i zidani roštilj, za one koji žele da provedu dan sa prijateljima ili porodicom. Na platou se nalaze drveni stolovi i klupe, spremne da ugoste i desetine izletnika odjednom.

U blizini ljetnikovca se nalazi i srednjovjekovni bunar, koji, prema pričanju našeg domaćina, datira iz 16. ili 17. vijeka. Nedaleko od ljetnikovca postavljene su i košnice, bez pčela, sa samo jednom svrhom – da naša djeca znaju odakle dolazi med! U šumi se mogu vidjeti srne, zečevi, fazani, jarebice. Lov u šumi je zabranjen, jer kako kaže Milan "puška, oružje i narod ne mogu zajedno".

"Park" je otvoren i besplatan za sve izletnike i šetače.

- Ovde dolazi omladina, djeca, svi dobronamjerni putnici. Oni su moja diploma. Kada ih vidim ovdje, znam da ono što radim i što sam radio, da vrijedi’’.Ipak, ovo što danas vidimo u Dubokom potoku je izgledalo sasvim drugačije prije 12 godina. Divlje deponije su bile česta pojava. Potok je bio dom za stare zamrzivače, frižidere, televizore, opanke, čizme...

Upornošću jednog čovjeka, koji je oko sebe okupio nekolicinu drugih domaćina, šuma je „prodisala“, očišćena i okupana.

-Koristio sam kamen, koji je narod bacao. Htio sam iz principa da pokažem da ono što je narod bacio, što je završilo na deponiji smeća, može biti spašeno i ugrađeno ovdje. Sve je maksimalno iskorišćeno’’, naglašava Milan Radić, veliki domaćin iz Glavičica, uz napomenu da svaki dan brine o svom domu i dvorištu, zavičaju i prirodi.

Izvor: semberija.info